Potpuno neobično,a sasvim obično...

"Počinjem ovu svoju priču,nizašto,bez koristi za sebe i druge,da ostane zapis moj o meni...o nama."

14.05.2014.

......

Dođe ti jednom trenutak, pa čitav život bljesne pred očima, i tek onda kada shvatiš da nemaš ništa posebno da vidiš u tom odsjaju, shvatiš kako si siromašan. I ti si, i ja sam i svi smo. Svijetom vlada pogan, oni koji te danas očima mrze, sutra te riječima hvale. Što je najgore, bude i obrnuto. Danas si neko, sutra si ništa. Danas imaš prijatelje, sutra se zbog tih istih osoba moraš boriti protiv cijelog svijeta. Sam. Pa onaj u koga si se kleo i zbog koga si bio spreman život dati, pokušava ti isti uništiti, samo zato što mu tako dođe. Zbog čega si ti bolji od mene, ili ja od tebe? Nismo li svi pod istim nebom i ne udišemo li svi isti zrak? Ne mogu ja sama promijeniti svijet, ali ne možeš ni ti. Možda zajedno možemo. Kako se usuditi i pokušati bilo šta u današnje vrijeme? Pa zar danas nije najveća ” furka” biti još jedan u masi i prilagoditi se okolini, koja iskreno, u svakom pogledu i svakog trenutka sve više tone? Nije ovo loše vrijeme, ovo smo loši mi. Mi smo ti kojima mladost prolazi voleći pogrešne i gazeći one prave. Mi smo ti, koji žive u vremenu kada je lakše uzeti opojno sredstvo i zaboraviti sve, nego se suočiti sa problemom. Sa kojim pravom onda ne dozvoljavaju da ih nazoveš kukavicom? To je naziv za one kojima je bijeg uvijek najbolje rješenje. Sa kojim pravom oni lažu, varaju, pa u skorije vrijeme sve češće izazovu zvuk Fatihe iz majčinih usta, samo zato što je “gotivnije voziti auto nakon korištenja ko zna čega sve”? U čemu je poenta? Koliko ćemo još mladih oplakati, prije nego shvatimo da svijet ide u propast? Koja to sila tjera mlade današnjih generacija, da se zlobno podsmijavaju svaki puta kada pored njih prođe neko loš? U najviše slučajeva i nije ta osoba toliko loša, koliko je nama u jednom trenutku zasmetalo što ima nešto naše. Možda pažnju naše voljene osobe, njegov osmijeh ili pogled… Nebitno. Bitno je da su rijetke osobe kojima možemo reći tajnu, a još su rijeđi oni pojedinci pred kojima se usuđujemo zaplakati. Sve se svodi na “volim te” koje danas znači manje nego “ćao”. Postalo je poprilično sramno reći nekome da učiš za test. Pobogu, danas se mudrost poklapa sa glupošću. Možda je to razlog zašto su oni kojima povjeravamo svoje živote, najveći uzročnici prekida istog. Možda je i tada bilo sramota učiti za ispite, pa su radije prepisivali. Zato danas tako “dobro”obavljaju svoje poslove. Znam, ljudi smo i pravimo greške. Ali neki nemaju taj luksuz da to isprave kasnije. Prave vrijednosti su postale razlog za ruganje, a ono što bi trebali žaliti mi ustvari cijenimo. Bravo za nas! Bravo za ovaj narod, ovaj svijet i poželimo dobrodošlicu našoj, ne tako svijetloj budućnosti.

14.05.2014.

.....

Dođe ti jednom trenutak, pa čitav život bljesne pred očima, i tek onda kada shvatiš da nemaš ništa posebno da vidiš u tom odsjaju, shvatiš kako si siromašan. I ti si, i ja sam i svi smo. Svijetom vlada pogan, oni koji te danas očima mrze, sutra te riječima hvale. Što je najgore, bude i obrnuto. Danas si neko, sutra si ništa. Danas imaš prijatelje, sutra se zbog tih istih osoba moraš boriti protiv cijelog svijeta. Sam. Pa onaj u koga si se kleo i zbog koga si bio spreman život dati, pokušava ti isti uništiti, samo zato što mu tako dođe. Zbog čega si ti bolji od mene, ili ja od tebe? Nismo li svi pod istim nebom i ne udišemo li svi isti zrak? Ne mogu ja sama promijeniti svijet, ali ne možeš ni ti. Možda zajedno možemo. Kako se usuditi i pokušati bilo šta u današnje vrijeme? Pa zar danas nije najveća ” furka” biti još jedan u masi i prilagoditi se okolini, koja iskreno, u svakom pogledu i svakog trenutka sve više tone? Nije ovo loše vrijeme, ovo smo loši mi. Mi smo ti kojima mladost prolazi voleći pogrešne i gazeći one prave. Mi smo ti, koji žive u vremenu kada je lakše uzeti opojno sredstvo i zaboraviti sve, nego se suočiti sa problemom. Sa kojim pravom onda ne dozvoljavaju da ih nazoveš kukavicom? To je naziv za one kojima je bijeg uvijek najbolje rješenje. Sa kojim pravom oni lažu, varaju, pa u skorije vrijeme sve češće izazovu zvuk Fatihe iz majčinih usta, samo zato što je “gotivnije voziti auto nakon korištenja ko zna čega sve”? U čemu je poenta? Koliko ćemo još mladih oplakati, prije nego shvatimo da svijet ide u propast? Koja to sila tjera mlade današnjih generacija, da se zlobno podsmijavaju svaki puta kada pored njih prođe neko loš? U najviše slučajeva i nije ta osoba toliko loša, koliko je nama u jednom trenutku zasmetalo što ima nešto naše. Možda pažnju naše voljene osobe, njegov osmijeh ili pogled… Nebitno. Bitno je da su rijetke osobe kojima možemo reći tajnu, a još su rijeđi oni pojedinci pred kojima se usuđujemo zaplakati. Sve se svodi na “volim te” koje danas znači manje nego “ćao”. Postalo je poprilično sramno reći nekome da učiš za test. Pobogu, danas se mudrost poklapa sa glupošću. Možda je to razlog zašto su oni kojima povjeravamo svoje živote, najveći uzročnici prekida istog. Možda je i tada bilo sramota učiti za ispite, pa su radije prepisivali. Zato danas tako “dobro”obavljaju svoje poslove. Znam, ljudi smo i pravimo greške. Ali neki nemaju taj luksuz da to isprave kasnije. Prave vrijednosti su postale razlog za ruganje, a ono što bi trebali žaliti mi ustvari cijenimo. Bravo za nas! Bravo za ovaj narod, ovaj svijet i poželimo dobrodošlicu našoj, ne tako svijetloj budućnosti.

14.05.2014.

Svako dobije svoje kako zasluzuje!

Suza. Ona suza izdajnica. Ona koja najvise boli i koja dusu razara svojim laganim spustanjem niz lice, a iza sebe na licu ostavlja samo mokri trag. A u dusi puno dublji, bolniji trag koji teze zarasta, i koji teze covjeka napusta. Ovih dana da je potekla i jedna suza bilo bi lakse. Neki teret, nemoc, crne misli me okruzuju. Crni svijet se svio nad mojom glavom, nad mojim malim ledjima. Previse je to za mene. Gdje god se okrenem vidim i cujem crne misli. Nista pozitivno ne vidim. Umor je zavladao, a kraj nije ni blizu. Nemoc. Strah mi se uvukao u kosti. Pitanja lutaju mislima, a niko da da neki odgovor. Gomilaju se pitanja bez odgovora. U sred tog razmisljanja se trznem, opalim si vaspitni tac i zamislim se. I ne zelim da postanem nesto od cega sam uvijek bjezala glavom bez obzira. Ne zelim da ljudi mi iza ledja pricaju. Bjezim. Strah. Jeza mi tijelo obuze. Udanem, izahnem i nastavim da lutam mislima. Nastavim da trazim odgovor koji me je doveo do ovog lijenog stanja. Umor Vjecna nije opravdanje. Ni blizu opravdanja to nije. Iako sam uzalud opravdanje trazila, nema opravdanja shvatih. Nema izgovora. Nema razloga. Samo trenutak, ili trenutci slabosti. Ko ce mi ga znati?! Ustadoh sa stolice, dodjoh pred ogledalo i obavi razgovor sa svojim likom u ogledalu. Moje usne su neumorne izgovorale recenice ohrabrenja koje su u odrazu moja lika u ogledalu neumorno ponavljale. Mozes ti to. Ustani. Podigni glavu. Kreni dalje. Nastavi gdje si stala. Nije kraj. Bori se i svim silama da dokazes, uspijes. Ispuni svoje obecanje koje si dala i sebi i drugima. Ne dozvoli da pokleknes, ne sada. Sad kad trebas da budes uspjesna mlada zena. Bilo je i gorih situacija u zivotu pa si u njima uspjela. Ovo je trebalo da bude samo opomena da si se opustila. Uozbilji se. Sebi neke stvari uskrati, neke uzitke zaboravi, a uspjeh ostvari. Nije to bas toliko tesko. Nije ni blizu toga kao sto se cini. Upornost Vjecna je uvijek bila tvoja vrlina. Gdje nestade ovih dana? Uhvati je ponovo i nastavi. Bori se. Mozes to. Osjecam da mozes. Moj lik u ogledalu me ohrabri i shvatih da me on poznaje bolje nego iko.

14.05.2014.

.

I krenem, mahnem krilima i u trenutku mi se čini da sam već tamo,na nebu, među zvijezdama, ali osjetim kako me lanci drže čvrsto na zemlji. Suza krene, pada na suhu zemlju i biva upijena, kao da je nikad nije bilo. Ja znam da je bila, svaka suza koja kapne, meni je vječna i stvarna, makar ju nitko drugi ne vidio. Nije li slično sa zvijezdama? Gledam ih, a znam da su već stoljećima mrtve. Pomalo smiješno... divim se nečemu što je odavno nestalo. Baš kao ljubav, Gledam sve oko sebe širom otvorenih očiju, a ne vidim. Ako i vidim, to su samo mutni obrisi ljudi, prebrzi su, previše žure, ne stignem ih vidjeti. Hodaju bez osjećaja na licu, zatvoreni u sebe, otresiti, pomalo ljuti i gledaju me sa čuđenjem. Mene i moje osjećaje na licu. Nisam ih sposobna maknuti, uvijek ostanu tu, ne mogu ih sakriti i zato svi sa zgražanjem gledaju kako ne skrivam ono što osjećam. I ja sa čuđenjem gledam njih, oni kao da ne vide kako su i oni zatočeni lancima, ni oni se ne mogu vinuti među zvijezde. odavno mrtva, pokopana, a ja joj se još tako infantilno divim. Ništa mi drugo ni nije ostalo, željezni lanci ne mogu biti slomljeni, moram hodati ovom suhom paklenom zemljom, jedino što mogu jest diviti se svemu onom što nemam. Zar njima to ne smeta? Zar oni zbilja žele biti tu, u ovom bezosjećajnom paklu gdje se svi trude što više napakostiti? Kako netko ne bi htio biti među zvijezdama? Ja njima nisam jasna, niti su oni meni jasni. Vrištati... Tako željno poželim vrištati iz dubine onog što zovemo duša. Da vrisak prožme svaku moju poru, da osjetim taj vrisak baš onako kako ga osjetim u sebi, onako intenzivno da se prolomi zrakom. I uzmem zrak u sebe, pripremim pluća na taj gromoglasni vrisak, a glasa nema. Vrištim nijemo. Ne mogu se riješiti svega toga što u meni čuči jer glasa nema. Jer nitko ne čuje. Gušim vrisak u sebi, ubijam ga, stišavam, a on mi vraća pet puta jačom snagom. Guši me, ubija me, stišava me. Gubim doticaj sa samom sobom jer je vrisak iznutra prejak, krši svaki put do mene same. I ostane bol... toliko boli... Čak više ni suza nema. Tek sad razumijem zašto je deveti krug pakla leden – ne možeš ni plakati jer se suza smrzne onog trena kad nastane. A ako nema suza, gdje onda ode bol? Ne upije ga suha zemlja, ona ostane u tebi i jede te iznutra. Ubrzo postaneš ljuštura, kao i svi oni kojima sam se jednom davno čudila. Više mi nije čudno vidjeti ubrzane, bezosjećajne, zatvorene, otresite i pomalo ljute ljude. Možda sam sad i ja takva. Samo prazna ljuštura. Više ne vidim ni svoje lance jer više ne gledam zvijezde. One su postale samo tijela, kao što jesu. Ništa magično oko zvijezda nema. Ni ne razmišljam više o njima, nemam vremena. Tko ima vremena gledati u noćno nebo? Tko ima vremena pokušavati se otrgnuti iz lanaca koji nas vežu uz zemlju? Lanaca ni nema, nikad nisu ni postojali, to je bila samo maštarija. I sve to sad znam. Sad sam dio većine, prazna ljuštura poput svih. No, izgled gotovo uvijek vara. Nisam postala tako prazna odjednom. Sjećanja su oduvijek bila živa i znam da je sve ono što sam prije znala još živo i stvarno i znam da su zvijezde još na nebu iako ih ja ne gledam. Došla su druga lica, drugi ljudi koji će gledati ono što sam ja jednom davno gledala. A ja? Ja ću zauvijek žaliti zato što nisam slomila svoje lance i vinula se u nebo, žalit ću što nisam bila dovoljno hrabra da ostanem ono što jesam, da sačuvam put do sebe same. Sad je prekasno... Što je učinjeno, učinjeno je..

14.05.2014.

question mark

Šta radiš kad shvatiš da ne pripadaš nigdje i da nikada nećeš pripadati ma koliko se trudio i da će uvijek ono nešto tvoje, samo tvoje, stršati, strujiti podno stomaka, udarati u glavu, za nijansu iskakati iz ritma srca tek da te podsjeti da je uvijek živo i stanuje u tebi i vreba priliku da te strmoglavi? Šta radiš kad iz petnih žila želiš da pripadaš jer si čovjek i zajednica ti je urođena stvar, a stalno se nalaziš sa pogrešne strane staklenog zida između tebe i željene zajednice dok se zajednica smješka, uživa i sretna je, a sve što ti vidiš je blijedi odraz samog sebe, dok nemoćan i izolovan stojiš? Šta radiš kad si toliko bijesan, kad ti je svaka ćelija organizma bijesna, a nemaš kud sa svojom ljutnom, i dok pokušavaš da je ispariš kroz pore kože, shvatiš da je to loša ideja jer sad ne samo da si bijesan iznutra, već i izvana? A šta radiš kad se svaki dan osjećaš tako i taj bijes stoji kao vatrena lopta u tvojim grudima na koju se svaki dan iznova i iznova dolijeva benzin? Šta da radiš i kako da tražiš od drugih da te razumiju kada ni sam sebe ne razumiješ i ne možeš da si pomogneš? Kada si napukao, crn i garav, kad prokišnjavaš na sve strane a trebao bi da budeš krov i kuća, kada nemaš gdje jer iz sebe ne možeš pobjeći, kada ti je koža toliko puta oparena i oderana da više nova i ne želi da raste .. Kada te pogađa sve i svašta, i ne razmišljaš kao zajednica, kada si umoran i ne možeš dalje, ne možeš više, kada samo želiš da pobjegneš gdje ne boli, ne postoji sjećanje, gdje si cijel i sretan i bezbrižan i sa onima koje najviše voliš. Šta da radiš kada više ni san nije odmor jer te i u snovima ubija ono što i na javi? Šta da radiš kada svaki dan, svakim pogledom, iz tebe isisava život neko koga voliš i mrziš u isti mah? Ništa mi ne može pomoći. Jer ja živim tu, sa tim, i dok postoji ono, neću postojati ja.


Stariji postovi

Potpuno neobično,a sasvim obično...

I ne možeš ostati dijete u duši, oni koji imaju dušu znat' će o čemu je riječ, jer duša je dijete.
we don't need no education.
Čovjek je jedina životinja koja može održati prijateljske odnose sa svojim žrtvama koje namjerava pojesti, do trenutka kad ih pojede.

Ne morate razumijeti stvari da bi se mogli svađati o njima.

Željela bih da smo bili bolji stranci.

Ništa ne urezuje stvar više u pamćenje, od želje da je zaboravite.

Uvijek ću cijeniti pogrešno mišljenje koje sam imala o tebi.

Čista savjest obično je znak lošeg pamćenja.

Ako iz prve ne uspiješ, probaj s nečim lakšim.

Problem zdravog razuma jest taj što su mnogi ljudi idioti.

Jedna od povijesnih lekcija jest da je 'NIŠTA' često dobra stvar za uraditi, te uvijek pametna stvar za reći.

Ko kod ti je rekao da budeš svoj, nije ti mogao dati lošiji savjet.

Ako ne čitaš novine, onda si neinformisan; ako čitaš novine, onda si dezinformisan.

Želim, ili manje korupcije, ili više šanse da u njoj učestvujem.

Moja razmišljanja su se možda promijenila, ali ne i činjenica da sam u pravu.

Kako biste sigurno pogodili metu, pucajte prvo, a zatim sve što ste pogodili nazovite metom.

Mogu raditi samo jednu stvar odjednom, ali ne raditi više stvari mogu istovremeno.

Bolje nikad, nego kasno.

Imamo najbolju vladu koju novac može kupiti.

Vrlo lako me zadovoljiti sa najboljim.

Ponekad mi je potrebno ono što mi samo ti možeš pružiti: tvoja odsutnost.

Osjećam se tako nesretno bez tebe, skoro kao kad si tu.

Neki donose sreću gdje god idu, a drugi, kad god idu.

tisuć' bajki, oživjet, al nećeš moći...
http://www.youtube.com/watch?v=Dj2rkfvrsrE

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9897

Powered by Blogger.ba