.

I krenem, mahnem krilima i u trenutku mi se čini da sam već tamo,na nebu, među zvijezdama, ali osjetim kako me lanci drže čvrsto na zemlji. Suza krene, pada na suhu zemlju i biva upijena, kao da je nikad nije bilo. Ja znam da je bila, svaka suza koja kapne, meni je vječna i stvarna, makar ju nitko drugi ne vidio. Nije li slično sa zvijezdama? Gledam ih, a znam da su već stoljećima mrtve. Pomalo smiješno… divim se nečemu što je odavno nestalo. Baš kao ljubav,
Gledam sve oko sebe širom otvorenih očiju, a ne vidim. Ako i vidim, to su samo mutni obrisi ljudi, prebrzi su, previše žure, ne stignem ih vidjeti. Hodaju bez osjećaja na licu, zatvoreni u sebe, otresiti, pomalo ljuti i gledaju me sa čuđenjem. Mene i moje osjećaje na licu. Nisam ih sposobna maknuti, uvijek ostanu tu, ne mogu ih sakriti i zato svi sa zgražanjem gledaju kako ne skrivam ono što osjećam. I ja sa čuđenjem gledam njih, oni kao da ne vide kako su i oni zatočeni lancima, ni oni se ne mogu vinuti među zvijezde. odavno mrtva, pokopana, a ja joj se još tako infantilno divim. Ništa mi drugo ni nije ostalo, željezni lanci ne mogu biti slomljeni, moram hodati ovom suhom paklenom zemljom, jedino što mogu jest diviti se svemu onom što nemam. Zar njima to ne smeta? Zar oni zbilja žele biti tu, u ovom bezosjećajnom paklu gdje se svi trude što više napakostiti? Kako netko ne bi htio biti među zvijezdama? Ja njima nisam jasna, niti su oni meni jasni.

Vrištati… Tako željno poželim vrištati iz dubine onog što zovemo duša. Da vrisak prožme svaku moju poru, da osjetim taj vrisak baš onako kako ga osjetim u sebi, onako intenzivno da se prolomi zrakom. I uzmem zrak u sebe, pripremim pluća na taj gromoglasni vrisak, a glasa nema. Vrištim nijemo. Ne mogu se riješiti svega toga što u meni čuči jer glasa nema. Jer nitko ne čuje. Gušim vrisak u sebi, ubijam ga, stišavam, a on mi vraća pet puta jačom snagom. Guši me, ubija me, stišava me. Gubim doticaj sa samom sobom jer je vrisak iznutra prejak, krši svaki put do mene same. I ostane bol… toliko boli… Čak više ni suza nema. Tek sad razumijem zašto je deveti krug pakla leden – ne možeš ni plakati jer se suza smrzne onog trena kad nastane. A ako nema suza, gdje onda ode bol? Ne upije ga suha zemlja, ona ostane u tebi i jede te iznutra. Ubrzo postaneš ljuštura, kao i svi oni kojima sam se jednom davno čudila.

Više mi nije čudno vidjeti ubrzane, bezosjećajne, zatvorene, otresite i pomalo ljute ljude. Možda sam sad i ja takva. Samo prazna ljuštura. Više ne vidim ni svoje lance jer više ne gledam zvijezde. One su postale samo tijela, kao što jesu. Ništa magično oko zvijezda nema. Ni ne razmišljam više o njima, nemam vremena. Tko ima vremena gledati u noćno nebo? Tko ima vremena pokušavati se otrgnuti iz lanaca koji nas vežu uz zemlju? Lanaca ni nema, nikad nisu ni postojali, to je bila samo maštarija.
I sve to sad znam. Sad sam dio većine, prazna ljuštura poput svih. No, izgled gotovo uvijek vara. Nisam postala tako prazna odjednom. Sjećanja su oduvijek bila živa i znam da je sve ono što sam prije znala još živo i stvarno i znam da su zvijezde još na nebu iako ih ja ne gledam. Došla su druga lica, drugi ljudi koji će gledati ono što sam ja jednom davno gledala. A ja? Ja ću zauvijek žaliti zato što nisam slomila svoje lance i vinula se u nebo, žalit ću što nisam bila dovoljno hrabra da ostanem ono što jesam, da sačuvam put do sebe same. Sad je prekasno… Što je učinjeno, učinjeno je..

nescence
Sklopim oči da te gledam,te slike mi život znače,kako vrijeme prolazi volim te sve jače!

Komentariši