…..

Dođe ti jednom trenutak, pa čitav život bljesne pred očima, i tek onda kada shvatiš da nemaš ništa posebno da vidiš u tom odsjaju, shvatiš kako si siromašan. I ti si, i ja sam i svi smo. Svijetom vlada pogan, oni koji te danas očima mrze, sutra te riječima hvale. Što je najgore, bude i obrnuto. Danas si neko, sutra si ništa. Danas imaš prijatelje, sutra se zbog tih istih osoba moraš boriti protiv cijelog svijeta. Sam. Pa onaj u koga si se kleo i zbog koga si bio spreman život dati, pokušava ti isti uništiti, samo zato što mu tako dođe. Zbog čega si ti bolji od mene, ili ja od tebe? Nismo li svi pod istim nebom i ne udišemo li svi isti zrak? Ne mogu ja sama promijeniti svijet, ali ne možeš ni ti. Možda zajedno možemo. Kako se usuditi i pokušati bilo šta u današnje vrijeme? Pa zar danas nije najveća ” furka” biti još jedan u masi i prilagoditi se okolini, koja iskreno, u svakom pogledu i svakog trenutka sve više tone? Nije ovo loše vrijeme, ovo smo loši mi. Mi smo ti kojima mladost prolazi voleći pogrešne i gazeći one prave. Mi smo ti, koji žive u vremenu kada je lakše uzeti opojno sredstvo i zaboraviti sve, nego se suočiti sa problemom. Sa kojim pravom onda ne dozvoljavaju da ih nazoveš kukavicom? To je naziv za one kojima je bijeg uvijek najbolje rješenje. Sa kojim pravom oni lažu, varaju, pa u skorije vrijeme sve češće izazovu zvuk Fatihe iz majčinih usta, samo zato što je “gotivnije voziti auto nakon korištenja ko zna čega sve”? U čemu je poenta? Koliko ćemo još mladih oplakati, prije nego shvatimo da svijet ide u propast? Koja to sila tjera mlade današnjih generacija, da se zlobno podsmijavaju svaki puta kada pored njih prođe neko loš? U najviše slučajeva i nije ta osoba toliko loša, koliko je nama u jednom trenutku zasmetalo što ima nešto naše. Možda pažnju naše voljene osobe, njegov osmijeh ili pogled… Nebitno. Bitno je da su rijetke osobe kojima možemo reći tajnu, a još su rijeđi oni pojedinci pred kojima se usuđujemo zaplakati. Sve se svodi na “volim te” koje danas znači manje nego “ćao”. Postalo je poprilično sramno reći nekome da učiš za test. Pobogu, danas se mudrost poklapa sa glupošću. Možda je to razlog zašto su oni kojima povjeravamo svoje živote, najveći uzročnici prekida istog. Možda je i tada bilo sramota učiti za ispite, pa su radije prepisivali. Zato danas tako “dobro”obavljaju svoje poslove. Znam, ljudi smo i pravimo greške. Ali neki nemaju taj luksuz da to isprave kasnije. Prave vrijednosti su postale razlog za ruganje, a ono što bi trebali žaliti mi ustvari cijenimo. Bravo za nas! Bravo za ovaj narod, ovaj svijet i poželimo dobrodošlicu našoj, ne tako svijetloj budućnosti.

nescence
Sklopim oči da te gledam,te slike mi život znače,kako vrijeme prolazi volim te sve jače!

Komentariši