question mark

Šta radiš kad shvatiš da ne pripadaš nigdje i da nikada nećeš pripadati ma koliko se trudio i da će uvijek ono nešto tvoje, samo tvoje, stršati, strujiti podno stomaka, udarati u glavu, za nijansu iskakati iz ritma srca tek da te podsjeti da je uvijek živo i stanuje u tebi i vreba priliku da te strmoglavi? Šta radiš kad iz petnih žila želiš da pripadaš jer si čovjek i zajednica ti je urođena stvar, a stalno se nalaziš sa pogrešne strane staklenog zida između tebe i željene zajednice dok se zajednica smješka, uživa i sretna je, a sve što ti vidiš je blijedi odraz samog sebe, dok nemoćan i izolovan stojiš? Šta radiš kad si toliko bijesan, kad ti je svaka ćelija organizma bijesna, a nemaš kud sa svojom ljutnom, i dok pokušavaš da je ispariš kroz pore kože, shvatiš da je to loša ideja jer sad ne samo da si bijesan iznutra, već i izvana? A šta radiš kad se svaki dan osjećaš tako i taj bijes stoji kao vatrena lopta u tvojim grudima na koju se svaki dan iznova i iznova dolijeva benzin?
Šta da radiš i kako da tražiš od drugih da te razumiju kada ni sam sebe ne razumiješ i ne možeš da si pomogneš? Kada si napukao, crn i garav, kad prokišnjavaš na sve strane a trebao bi da budeš krov i kuća, kada nemaš gdje jer iz sebe ne možeš pobjeći, kada ti je koža toliko puta oparena i oderana da više nova i ne želi da raste .. Kada te pogađa sve i svašta, i ne razmišljaš kao zajednica, kada si umoran i ne možeš dalje, ne možeš više, kada samo želiš da pobjegneš gdje ne boli, ne postoji sjećanje, gdje si cijel i sretan i bezbrižan i sa onima koje najviše voliš.
Šta da radiš kada više ni san nije odmor jer te i u snovima ubija ono što i na javi? Šta da radiš kada svaki dan, svakim pogledom, iz tebe isisava život neko koga voliš i mrziš u isti mah?
Ništa mi ne može pomoći. Jer ja živim tu, sa tim, i dok postoji ono, neću postojati ja.

nescence
Sklopim oči da te gledam,te slike mi život znače,kako vrijeme prolazi volim te sve jače!

Komentariši